U kolovozu ove godine s tugom smo primili vijest da nas je napustio naš uvaženi kolega i učitelj profesor Vlado Oberiter koji je svojim radom zadužio akademsku i stručnu zajednicu i ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj medicini.
Bio je redoviti profesor Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i predstojnik Klinike za pedijatriju Kliničkog bolničkog centra Sestre milosrdnice. Područje njegovog znanstvenog interesa bila je dječja nefrologija i hipertenzija u djece, a njegovo golemo medicinsko znanje rezultiralo je objavom 300-tinjak znanstvenih i stručnih radova. Dobitnik je brojnih priznanja i odlikovanja: nagrade Pavao Čulumović, Ordena rada sa zlatnim vijencem, počasne plakete Društva za kliničku medicinu, plakete Zbora liječnika Hrvatske za 100-tu obljetnicu izlaženja Liječničkog vjesnika, plakete Udruženja pedijatara Jugoslavije, povelje AMZH za znanstveni rad, a 1987. proglašen je počasnim članom Zbora liječnika Hrvatske. Bio je aktivan član Hrvatskog pedijatrijskog društva i redoviti član Hrvatske akademije medicinskih znanosti.
Kao mentor je odgojio generacije mladih pedijatara i subspecijalista pedijatrijske nefrologije. Klinika za pedijatriju KBC Sestre milosrdnice je pod njegovim vodstvom postala nastavna baza Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Nisam imala čast biti njegovom neposrednom učenicom, ali su priče o njegovoj stručnosti, širini medicinskog znanja, minucioznom stručnom promišljanju i upornosti u otkrivanju dijagnoze bile poticaj za napredak i stalno učenje. Njegov udžbenik “Od simptoma do dijagnoze u pedijatriji” jedan je od najboljih pedijatrijskih udžbenika iz kojeg su generacije mladih pedijatara učile i uče o važnosti temeljitog uzimanja anamneze i detaljnog kliničkog pregleda.
I nakon odlaska u mirovinu, uvijek se rado odazivao na stručne skupove i sastanke koje smo organizirali, veselio se novostima u medicini i uvijek bio spreman na stručnu raspravu. “Treba se baviti nepoznatim da se dođe do nečeg novog”. Vođen ovom mišlju stručno i predano liječio je brojne male bolesnike, upornošću i željom za otrivanjem i razumijevanjem novih bolesti i sindroma.
Profesor Oberiter nas je inspirirao širinom znanja, umijećem postavljanja dijagnoze, britkošću uma i željom da i u godinama umirovljenja bude uključen u rad stručne i akademske zajednice. Nadali smo se da ćemo mu na sljedećem Kongresu Hrvatskog pedijatrijskog društva svečano moći uručiti priznanje za životno djelo koje je svojim predanim radom zaslužio.
“Ono što smo učinili za sebe umire s nama, a ono što smo učinili za druge i svijet je besmrtno.”
Hvala vam profesore.
Iva Mihatov Štefanović
